نرفع درجات من نشاء وفوق كل ذي علم عليم
Hvala pripada Uzvišenom Gospodaru, koji nas je okupio na ovako lijepom skupu, kakav i meleci zavide onima koji su na njemu.
إذا مررتم برياض الجنة فارتعوا „Kada naiđete na džennetske vrtove, obavezno se okoristite njima“ – neka su salavat i selam na najvećeg pozivatelja, koji nas je tako pozvao u džennet, i na njegove ashabe.
Dragi moji vjernička braćo, poštovani hodže i cijenjeni učenici, koji ste poput mrava što nosi zrno veće od sebe preuzeli na pleća težak teret svete emanet!
Medresa je, u vremenu kada se zapadne diplome stavljaju na tjeme, vremenski tunel koji seže sve do Babu’s-Selama, utočište junaka koji plivaju uzvodno…
Ona pripada savremenim nasljednicima one žudnje ibn Šihaba ez-Zuhrija, koji bi zaboravio sve što pripada dunjaluku kada bi se našao uz svoje knjige na rahli…
Zidovi medrese, za razliku od zidova fakulteta koji u sebi nose muku zbog stalnog gledanja prizora nevjerovanja, jesu nepokolebljive tvrđave islama, koje u svakom trenutku slušaju „Nasara-jensuru, kalellah ve kale Resulullah“ i ne mogu riječima iskazati užitak koji pri tome osjećaju…
Medresa je, sa mezarjem pored sebe i stoljetnim činarom pred sobom, kapija sjedinjenja u kojoj se prolazno susreće s vječnim, dunjaluk s ahiretom, prošlost s budućnošću.
Ona je i vlasnica i nasljednica civilizacije koju je Sinan gradio mramorom, Junus pjesmom, a Mevlana ljubavlju.
Knjige na rahli pripadaju davnim vremenima. To su djela imama Buharija, koji je, dok je sastavljao knjigu, zbog svoje bolesti, da ne bi dodirnuo papir bez abdesta, u jednoj noći uzeo abdest sedamnaest puta, za razliku od djela onih koji su ih pisali bez gusula. U njihovom mastilu i na njihovim stranicama ima iskrenosti. Ovi što ih vidiš s turbanima jesu vjerni nasljednici rabbanijskih učenjaka koji su govorili: „Glave se daju, ali turbani nikad.“
Svojim izgledom podsjećaju na meleke poslane turbanima ovjenčanim bedrskim lavovima, potvrđenim s tri i pet hiljada. Zbog spremnosti da za svoju stvar uvijek umru, na glavama stalno nose bijele kefine. Nježna mališana koja dok im vršnjaci igraju, u pamćenje urezuju Mushaf velik koliko i oni sami, a teško ga nose, jesu nasljednici Mus’ab ibn Umejra iz mekkanskog perioda. Riječima Fudajla ibn Ijada: „To su nosioci Kur’ana i barjaktari islama. Previše su cijenjeni da bi se dodirnuli bez abdesta i previše časni da bi se govorilo bez dozvole.“
To su ljudi preporoda i nada ummeta, kojima je naš Učitelj Mahmud Efendija hazretleri (k.s.) dao radosnu vijest riječima: „Molla Mahmude, ako budete slušali, iz ovih medresa će izrasti ljudi poput plemenitih ashaba.“
Oni su Isai budućnosti koje su majke, poput Merjemine majke, posvetile Allahu. Oni su neuporediva bića na koja se Allah u Kur’anu zakleo kao na „one koji uče Zikr“. Jer oni uče i poučavaju ne da bi sebe održali na životu, nego da bi održali na životu islam; primjeri su bića koja primaju svjetlo i dijele svjetlo.
U njihovim grudima je neviđena odanost Allahu i Njegovu Poslaniku. No, u vremenu kada se sve što pripada materiji nosi na rukama, njihovo najizraženije obilježje postala je osuđenost na samoću.
Ispravljanje i ponovno oživljavanje i izgradnja pojma islama, koji danas unutrašnji i vanjski neprijatelji pogrešno predstavljaju, moguće je samo uz pomoć hodža, nasljednika poslanika, koji su prošli medresansko obrazovanje i odgoj, usvojili davne ideje i pravilno ih prilagodili svom dobu. Stoga, ako je mjesto gdje su se potpuno primjenjivali naša vjera i njeni temeljni pojmovi u vrijeme našeg Poslanika (s.a.v.s.) bila Suffa-škola, danas su to medrese. Naš Učitelj Mahmud Efendija hazretleri (k.s.) povezao je uspravnost islama i ummeta s medresom i najavio nam da će se vjera širiti dokle god budemo čuvali medrese, rekavši: „Kad bi u svakom mahali bila jedna medresa za djevojčice i jedna za dječake, islam bi, bi iznillah, zavladao.“ Fatihi, Javuzi i Sinani jesu ogledalo medresa. Današnji učenjaci, mudraci i upravitelji ogledalo su današnjih škola.
Dragi vjernička braćo, koji ste ovdje prisutni u nadi da ćete na ovom skupu pronaći sunce koje ste izgubili! Svim bićem priznajemo da istina, makar bila skrivena, nikada ne umire i ne nestaje. Naučni pohodi svih osvajača ljubavi koji se kane prihvatiti ponovnog otkrivanja istine izgubljene vjekovima, kao kod Ibn Battute, Ibn Haldūna i Ibrahima Hakkija, prolaze medresanskim putem.
„Vrijednost marifeta zna samo irfan
Mudrost mojih stihova razumije samo Lokman“,
kažem i sve vas povjeravam Allahu. S poštovanjem ljubim ruke naših dragih hodža, majki i očeva, koji su nas odgojili i othranili zajedno s našim trnjem, i sve vas pozdravljam s poštovanjem.
Mahmud Eren
