Život hazreti Mahmud Efendije
U ovom našem videu o životu hazreti Mahmud Efendije (neka Allah posveti njegovu tajnu) ukratko se donose informacije koje nam je o sebi dao naš hazreti Efendija (Mahmud Ustaosmanoğlu). Ovaj video od devet i po minuta, iako je nemoćan da opiše hazreti šejha Mahmuda el-Ufija Efendiju, bit će povod da se s hazreti Efendijom upoznaju i oni koji ga nikada nisu poznavali.
Ko je Mahmud Ustaosmanoğlu?
Hazreti Mahmud Efendija rođen je 1927. godine u selu Miçço (današnji naziv Tavşanlı) u okrugu Of u Trabzonu. Otac mu je Ali Efendija, sin Mustafin, a majka Fatima hanuma, kći Tufanova. Roditelji hazreti Efendije bili su poštovani ljudi poznati po skrupuloznosti i takvaluku.
Video koji ukratko govori o životu našeg krunskog vođe, našeg uzdanika, hazreti Mahmud Efendije (neka Allah posveti njegovu tajnu):
Spoj znanja i tarikata kod hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije
Hazreti Mahmud Efendija, poput svoga šejha hazreti Ali Hajdara Efendije, bio je osoba koja je objedinjavala znanje i tesavvuf, "zulcenaheyn" (nosilac dvaju krila).
Mahmud Efendija je, iako je tarikat držao s velikom pažnjom, nikada nije dopuštao ni da se od časnog šerijata popusti makar za trunku. Uvijek je isticao da se ne treba pridavati prevelik značaj snovima, zuhuratima, keširima, keramatima i drugim izvanrednim stanjima, te da je pravi cilj ustrajnost na putu šerijata.
Riječi koje ćemo navesti u nastavku pokazuju koliko je u ovom pitanju bio osjetljiv:
"Ako se kod osobe poznate kao muršid primjenjuje šerijat, onda kod nje postoji i tarikat. Ako nema šerijata, nema ni tarikata, i ta osoba ne može biti muršid."
"Možete se vidjeti u snu ili zuhuratu u veoma lijepim stanjima. Ako imate postupke i ponašanje suprotne šerijatu, a ipak vidite takve snove, znajte da su ti snovi za vas istidradž. Istidradž znači da Allah, dž.š., griješnog roba postepeno, stepen po stepen, vuče u propast. Čemu sav naš trud? Da bismo šerijat valjano savladali. Okreni-obrni, uvijek šerijat."
"Imam Rabbani (neka Allah posveti njegovu tajnu) u 50. mektubu 2. toma kaže: 'Da bi se postigla suština šerijata, neophodno je slijediti njegov oblik. Jer sva savršenstva velajeta (evlijalika) i nubuvveta (vjerovjesništva) izgrađena su na obliku šerijata.'"
Značaj koji je hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendija pridavao zikru
Budući da je hazreti Mahmud Efendija šerijat promatrao kao cjelinu, nikada nije odobravao da se neko bavi samo znanjem, a pokaže mlitavost u ibadetu, u tarikatskim dužnostima koje su u rangu medrese zikrullaha, u prenošenju vjere i u činjenju emr-i bil-maʿruf i nehj-i anil-munker (naređivanja dobra i odvraćanja od zla).
Navođenje njegovih riječi o ovom pitanju pomoći će da se makar donekle razumije njegov put.
"Prije spavanja posvetimo se malo dersu (tarikatskom virdu). Nastavimo nakon noćnog (tehedždud) namaza. Završimo u vrijeme išraka. Sva ostala vremena posvetit ćemo znanju."
"Zikrullah je najveće slijeđenje našeg Efendije (Sallallahu alejhi ve sellem). Resulullah (Sallallahu alejhi ve sellem) nije bio bez zikra. Treba reći: 'Resulullah (Sallallahu alejhi ve sellem) mi je naredio zikr pa ga ja činim', i ujutro i navečer bez prestanka spominjati Allaha, dž.š."
Kada je objašnjavao da se mora činiti emr-i bil-maʿruf i nehj-i anil-munker (naređivanje dobra i odvraćanje od zla), govorio bi ovako:
"Kad bi sve kuće Istanbula bile medrese, a ne bi bilo emr-i bil-maʿrufa i nehj-i anil-munkera, to ne bi vrijedilo ništa."
"Boga vam, sažalite se na ove ljude. Kao bujica teku u džehennem."
Od svog učitelja Ali Hajdara Efendije često je prenosio sljedeću riječ:
"Trajanje i opstanak jasne vjere islama zavise od trajanja i opstanka emr-i bil-maʿrufa i nehj-i anil-munkera, a njezino rušenje (inkiraz) od napuštanja emr-i bil-maʿrufa i nehj-i anil-munkera."
Neka Allah, dž.š., svima nama podari himmete ovog uzvišenog Gavsa na dunjaluku i njegove šefaate na ahiretu. Amin!
Slijeđenje šerijata i sunneta kod hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije
Hazreti Mahmud Efendija ljude je poticao na znanje i ibadet ne samo riječju nego i svojim stanjem; nikada nije ostavio nijedan ibadet koji bi započeo, a svojom ustrajnošću budio je revnost kod onih koji su ga vidjeli.
Osim sunnetskih namaza prije i poslije farz-namaza, nikada nije ostavljao nafile kao što su tehedždud, išrak, duha, evvabin, tehijjetu-l-mesdžid i namaz zahvalnosti na abdest, pa je jednom prilikom rekao: "Bolje da Mahmud umre nego da ostavi duha-namaz."
Nikada nije viđeno da je ostavio post ponedjeljkom i četvrtkom niti itikaf u posljednjih deset dana ramazana. Neprestano je klanjao nafile, postio i činio zikr, kako se spominju u hadisima, te poticao i druge muslimane na to.
To što je hazreti Ustaz oživljavao zaboravljene sunnete i što je, osim sunneta, i na edebe pazio kao na farz, bilo je razlog da ga muslimani vole i cijene. Zahvaljujući toj pažnji, u Turskoj je prvo ime koje se spomene kad se kaže "takvaluk", kad se kaže "slijeđenje blistavog sunneta".
Jednom, kad je čuo da se njegov džemat spominje pod imenom "Mahmudovci", jako se ražalostio i na džumanskoj hutbi rekao: "Kažu mahmudovci. Boga vam! Zar sam ja izmislio novu vjeru?! Resulullah (Sallallahu alejhi ve sellem) ima više od četiri hiljade sunneta koji se primjenjuju u svakodnevnom životu; ko vidi da sam makar četiri ostavio, neka ne klanja za mnom."
Poštovanje hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije prema ulemi
Veoma je poštovao ulemu i učenike, brinuo se za njihovo stanje i lično se zanimao za njihove poteškoće. I prema učenjacima koji nisu djelovali po svome znanju, i prema običnim hafizima iskazivao je krajnje poštovanje: kad bi mu došli, ustajao bi, ispraćao ih do vrata, a čak i u automobilu, ako je hafiz sjedio na prednjem sjedištu, nije pružao noge prema njemu, nego bi sjedio sabrano.
Učenicima i onima koji ih poučavaju pomagao je materijalno i duhovno svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju.
Jedan učenik iz Konye, koji je 1962. godine pristupio halki njegovog ders-a, ovako pripovijeda:
"Bio sam mujezin u Fatihu. Poslije jutarnjeg namaza odlazio bih u Ismailagu i do podne učio kod Hodža Efendije. Poslije podne bavio bih se muzakerom i mutaleom. Imao sam petero djece. Teško sam plaćao i stanarinu. Odlučio sam raditi dodatni posao. Zbog toga sam morao prestati s učenjem. Jednog dana poslije dersa iznio sam Hodža Efendiji svoje stanje. Jako ga je ožalostilo. Rekao mi je da pričekam, sam je ustao i otišao kući, pa se vratio s tri narukvice svoje supruge. 'Uzmi, ovo ti je naš poklon. Prodaj ih, plati stanarinu, ali nemoj zaostajati u dersu', rekao je."
Značaj koji je hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendija pridavao znanju
Smrću njegovog šejha Ali Hajdara Efendije počela je nova etapa u životu hazreti Mahmuda Efendije. S jedne strane služio je kao imam džematu, s druge strane poučavao je učenike, a s treće strane, u skladu s oporukom hazreti Ali Hajdara Efendije, bavio se iršadom braće iz tarikata.
Džamiju Ismailaga, u kojoj je bio imam, koristio je istovremeno kao tekiju, medresu i centar emr-i bil-maʿrufa i nehj-i anil-munkera. Hazreti Mahmud Efendija je, slijedeći metod osmanskih medresa, još prije odlaska u vojsku u svome zavičaju poučavao mnoge učenike i mnogima dao idžazu, a i u Istanbulu su kod njega učili mnogi imami, vaizi i muftije.
Ljude je uvijek poticao na znanje, na djelovanje i na iskrenost. U ono vrijeme bilo je nimalo lahko učiti i poučavati, a pogotovo to činiti bez ustupanja od blistavog sunneta.
U selima je postalo teško naći ljude koji će obaviti dženaze, klanjati teravije u ramazanima i učiti mukabelu. Običan svijet nije mogao čitati časni Kur'an, nije znao klanjati, bio je neupućen u vjerske obaveze, nije mogao nabrojati ni uvjete imana, pa čak ni izgovoriti šehadet.
Osamnaest godina ezan je učen na turskom, a oni koji su ga učili na arapskom bili su proganjani i kažnjavani. Vjerski službenici i religiozni ljudi bili su blaćeni putem štampe i medija, klevetani i nastojalo se da ih se obezvrijedi u očima naroda, u čemu se prilično uspjelo.
Bradati i oni sa turbanima bili su žigosani kao popovi, žene u čaršafima prikazivane kao strašilo, pa čak i izložene optužbama za bludništvo. U tu svrhu snimani su mnogi filmovi, postavljane predstave i komadi. Stiglo se do toga da se na trgovima priređuju ceremonije skidanja čaršafa. Djeca su od osnovne škole odgajana tim uvjeravanjima. Ljude se poticalo da slijepo oponašaju Evropu, pa su, uz gaženje svih mjerila, javno činjena svakovrsna sramotna djela.
Da ne spominjemo vjerske knjige, bilo je zabranjeno čak i učiti Kur'an. U tim uvjetima oni koji su željeli naučiti svoju vjeru pokušavali su učiti u planinama, pećinama, štalama i na grobljima, skrivajući se po budžacima, ostavljajući stražare vani.
U tim teškim okolnostima, kada je čak i čitanje časnog Kur'ana s arapskog originala bilo veoma teško postići, nesumnjivo je da je usluga koju je hazreti Mahmud Efendija ukazao za kratkih četrdesetak-pedeset godina, odgojivši hiljade hodža, muškaraca i žena, desetine hiljada učenika i postavši uzrok da se pojavi milionska zajednica bradatih muškaraca i žena u čaršafima, iznad svakog divljenja.
Što petnaestogodišnji i šesnaestogodišnji mladići ne briju brade, nose turbane, šalvare i džube, uče hifz i izučavaju kur'anske nauke, što djevojke nose čaršafe i u ranoj dobi dostižu razinu razumijevanja značenja Kur'ana, nesumnjivo je plod velikog truda i uzvišenog duhovnog djelovanja.
Obilazeći gotovo sve pokrajine, gradove i hiljade sela i čineći emr-i bil-maʿruf i nehj-i anil-munker, hazreti Mahmud Efendija je ljude neprestano pozivao na učenje. Onima koji bi ga upitali "Imate li kakvu naredbu, kakvu želju?" odgovarao je "Napravite u svakoj mahali medresu za djevojke i za mladiće".
Neke od njegovih riječi kojima je poticao na znanje su sljedeće:
"O učenici! Vi ste kišom nabrekli oblaci osušenih zemalja, stubovi kupole bez stubova."
"Da mi je ostalo samo tri daha života, rekao bih vam: učite, učite, učite."
"Da sam na vašem mjestu, počeo bih sa znanjem večeras prije doručka."
Metod koji je slijedio u širenju znanja
Postupni način kojim je hazreti Mahmud Efendija podizao znanje, u skladu s vremenom u kojem je živio i prilikama ljudi u Turskoj, zadivljujući je.
Čak su ga neki ljudi od znanja zbog toga i kritikovali, jer nisu uočili finoću koja se u tome krije. Naime, ljude je poticao na znanje riječima "Dovoljno je da učite Emsile, Binu, Avamil".
Da je narodu koji ne zna ni čitati Kur'an i koji je zapao u brigu za ljebom rekao "Morate učiti petnaest-dvadeset godina", ko bi to znanje prihvatio?
Poslije izvjesnog vremena podigao je nivo znanja i pomenutim knjigama dodao druge poput Izhara i Izzija, te je ljude zagrijavao riječima "Ko uči Izhar, taj je hodža".
Zatim je tim knjigama dodao još više knjige, poput Kafije, Molla Džamija, Nuru-l-izah, Multeke, Telhisa, Šerhu-l-emali, Šerhu-l-akaida.
Pošto je na taj način postavio temelje znanja i odgojio mnoge učenike, hazreti Mahmud Efendija se time nije zadovoljio, nego je nivo znanja još više podizao riječima poput: "Multeka se mora naučiti napamet", "Hidaja se mora učiti", "Neću nazvati hodžom onoga ko ne pročita do kraja i ne razumije Medžmeu-l-enhur, šerh Multeke".
Sada je govorio "Učite dugačke tefsire, dugačke hadise, fikh" i, kazavši da se nakon što postane hodža mora sedam godina specijalizirati iz fikha, izražavao je svoju nakanu.
Usto, budući da mu srce nije pristajalo da žene ostanu neuke, i na tom polju je pokrenuo novi rad. Pošto islam ženama najlakše mogu objasniti žene, trebalo je i od njih odgajati hodže. Muškarcima da poučavaju žene koje im nisu mahrem, pogotovo u ovako pokvareno vrijeme, donijelo bi mnoge neprilike, pa je za to našao ovakvo rješenje: prvo je poučio muškarce, zatim je hodžama naredio da poučavaju svoje supruge i kćeri. Žene koje su učile od svojih muževa ili očeva poučavale su druge žene.
Budući da je čimbenika koji gase nur žena manje nego kod muškaraca, ženske medrese su se u kratkom roku umnožile i proširile.
Toliko da je broj žena koje uče premašio broj muškaraca. Mnoge djevojke postale su hafize, a mnoge i hodže, te su bile uzrok hidajeta drugih žena.
Hazreti Mahmud Efendija je u svojim vazovima u poticanju na znanje više puta ponovio sljedeće riječi: "Mogu li most na Bosforu napraviti obični stolari i kovači? Trebaju veliki inženjeri, veliki arhitekti. Tako ni ovaj most vjere ne mogu napraviti mali hodže, trebaju veliki učenjaci."
Susret hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije sa svojim šejhom
Hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu je, dok je bio u vojsci, upoznao najvećeg ustaza i šejha koji će promijeniti tok njegovog života, Ali Hajdara Efendiju. Efendi Baba hazreti Ali Hajdar Efendija bio je jedan od huzur-hodža posljednja četiri osmanska sultana i predsjednik Heyet-i Telifijje u Mešihatu islamije.
Ali Hajdar Efendija, koji je bio ustrajan hanefija, poznavao je fikh sva četiri mezheba, toliko da je govorio: "Kad bi nestale fikhske knjige četiriju mezheba, mogao bih ih sve diktirati napamet", a bio je i muftija četiriju mezheba. Priprema odjeljka "Bej' i idžare" Medželle bila mu je povjerena, pa ga je on, s ilmijskim odborom od osam ljudi koje je sam izabrao, priveo kraju. U tom odboru je njegov četvrti pisar bio sposobni fakih Omer Nasuhi Bilmen, koji je kasnije bio istanbulski muftija i predsjednik Dijaneta.
Kada je Ali Hajdar Efendija zbog jedne fetve ukorio u Mešihatu pokojnog Zahidu-l-Kevsarija, ubrajanog među najveće osmanske ulemu posljednjeg doba, pa poslije putem svog učenika Emina Saraç Hodža Efendije, koji je trebao ići u Kairo, poručio: "On je sada muhadžir, ja sam ga jednom ukorio, neka mi halali svoje pravo", Zahidu-l-Kevsari je s pohvalom o njemu rekao: "On je naš ustaz, uvijek ima pravo da nas kori."
Eto, budući da je Mahmud Efendija bio među murad robovima (izabranim od Allaha, dž.š.), tako veliki alim i šejh kao što je Ali Hajdar Efendija bio je poslan k njemu, i to ovako: šejh Ali Hajdar Efendije, hazreti Ali Rıza Bezzaz, koji je umro prije četrdeset godina i bio ukopan u Bandırmi, ukazao se duhovnim putem jedne noći hazreti Ali Hajdar Efendiji u tekiji u Istanbulu, predstavio mu Mahmuda Efendiju, koji se tih dana tamo nalazio u vojsci, i naredio: "Odmah dođi u Bandırmu i uzmi amanet koji je ovdje."
Nakon toga je Ali Hajdar Efendija odmah otišao u Bandırmu, stigao do Tekke džamije i rekao murideima koji su bili s njim: "Ovdje je jedan vojnik, pronađite ga i dovedite mi ga." Po toj naredbi počeli su tražiti vojnika u Bandırmi. Međutim, kako taj vojnik nije imao ni ime, ni prezime, ni adresu, posao im uopće nije bio lak.
Ostatak priče hazreti Mahmud Efendija pripovijeda ovako:
"Od malih nogu gajio sam ljubav prema ulemi i šejhovima. Gdje god bih čuo da postoji alim, prijatelj Allahov, posjetio bih ga. Dok sam u Bandırmi služio vojni rok u početničkoj jedinici, i tu sam se pitao postoji li neki alim, neki šejh efendija kojeg bih mogao posjetiti i od njega uzeti dovu. Bio je tamo jedan bogobojazan čovjek po imenu Halil Efendija. Jednom sam ga upitao: 'Zar ovdje nema šejha?' On mi je, pokazavši na kabur hazreti Ali Rıza Bezzaz Efendije, rekao: 'Ovaj čovjek ima halifu, ali i on je u Istanbulu.'
Nakon toga sam posjetio kabur tog čovjeka. Poželio sam posjetiti i njegovog halifu i uzeti njegovu dovu, pa sam počeo razmišljati: 'Kako da nađem priliku i odem u Istanbul?' i u tom trenutku mi je srce poteklo ka tom čovjeku. Od tada sam o njemu stalno mislio.
Jednog dana sam u džamiji Hajdar Čavuš, na morskoj obali u Bandırmi, klanjao džumu. Poslije namaza ugledao sam u uglu džamije jednog čovjeka u bijelom turbanu i bijeloj džubi, vrlo veličanstvenog i prosvijetljenog. Učinio mi se veličanstven kao sultan. Kad sam upitao ko je taj čovjek, rekli su mi: 'To je taj kojeg si htio vidjeti, hazreti Ali Hajdar Efendija.'
Jako sam se obradovao i poželio sam se s njim sastati. Ali njegovi bliski bili su oprezni i rekli su mi: 'Vremena su vrlo loša, ovaj čovjek je pod prismotrom. Dođi noću pa ćeš se sastati.' Kad sam otišao noću, zbog slabosti je već rano legao. Tek sutradan mi je nasib bio da se s njim sastanem; čim me je ugledao kad sam ušao, rekao je: 'Evo, ovo je osoba kojoj ću predati svoje knjige.' Tako smo se upoznali, obavijestio me je da me je njegov šejh duhovno predao njemu i naložio mi da se ne odvajam od njega, i od tada ga nikada više nisam ostavio."
Idžaza hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije
Hazreti Mahmud Efendija je hifz učio sa šest godina, kod oca i majke. Pod utjecajem pobožnosti svoje porodice i sredine u kojoj je odrastao, uprkos maloj dobi klanjao je namaze u džamiji i brinuo se i za nafile.
Nakon što je završio hifz, u mjesecu ramazanu otišao je u Kayseri i kod Tesbihdžizade Ahmed Efendije, jednog od uglednih ulema tog kraja, učio sarf, nahv i perzijski. Nakon godinu dana boravka u Kayseriju vratio se u svoj zavičaj Of, te kod Mehmeda Rüşdüa Aşıkkutlua Hodža Efendije, tada najpoznatijeg učenjaka kiraeta, učio kiraet Kur'ana.
Beladžet, ilmu-l-kelam, tefsir, hadis, fikh, usulu-l-fikh i ostale šerijatske nauke dovršio je kod svog šuraka Čalekli Hadži Dursun Fevzi Efendije, specijaliste za racionalne i predajne nauke i jednog od profesora medrese Sulejmanije, te je još sa šesnaest godina dobio idžazu.
Učenike koje je počeo poučavati dok je i sam učio poučavao je oko sedam godina, a potom im je, prije odlaska u vojsku, dao idžazu (što je u ono vrijeme bilo veoma teško postići).
Rođenje hazreti Mahmud Ustaosmanoğlu Efendije
Hazreti Mahmud Efendija rođen je 1927. godine u selu Miço (Tavşanlı) u okrugu Of vilajeta Trabzon. Otac mu je Ali Efendija, sin Mustafin, a majka Fatima hanuma, kći Tufanova, poštovani ljudi poznati po skrupuloznosti i takvaluku. Ali Efendija je bio imam u seoskoj džamiji, a ujedno se bavio i poljoprivredom na svojoj njivi. Iako mu je njiva bila daleko od džamije, nikada nije zapostavio svoju dužnost: neizostavno je dolazio u džamiju, učio ezan i predvodio namaz.
Ponekad seljaci zbog poljoprivrednih poslova nisu mogli doći u džamiju, a Ali Efendija je, iako je znao da će namaz morati klanjati sam, ostavljao posao i svejedno klanjao u džamiji.
Ali Efendija je bio čovjek odan ibadetu, koji je puno učio Kur'an i bio zadovoljan onim što ima. Godine 1954., s novcem koji je teškom mukom skupio, otišao je na hadž; u Mekki je oboljeo i preselio, te je ukopan u Dženneti-l-Mualla, blizu svog oca Mustafa Efendije koji je ranije tamo preselio.
Majka Fatima hanuma veoma je pazila na tuđa prava. Kad bi krave vodila na pašu, vezivala bi im njuške da ne pasu u ničijem vrtu. Ako bi neka krava slučajno pasla u tuđem vrtu, odmah bi od vlasnika tražila halala, a svo mlijeko pomuzeno od te krave davala bi vlasniku vrta.